Najčuvenija djela Džordža Orvela su satirično politička basna Životinjska farma i roman, antiutopija, 1984 . Uvidjevši Staljinove užase, nekadašnji lijevičar, anarhista u alegorijskoj priči Životinjska farma postavlja pitanje: ako revolucija i uspje, ako dođe do prevrata da li je moguće izbjeći diktaturu koja se onda uspostavlja i koja je gora od one zbog koje je do revolucije došlo.

U 1984 Orvel kroz priču o Vinstonu Smitu govori o totalitarnom mehanizmu državnog aparata koji se sastoji od Ministarstva istine, koje se bavi propagiranjem laži u svim sferama od svakodnevnih informacija do književnosti i to prepravljanjem svih knjiga, dokumenata i zapisa iz prošlosti, stvaranjem novogovora koji je kao i sve što rade zaposleni u tri hiljade prostorija u funkciji vlasti, a samim tim i strogim nadzorom Velikog brata.

Tu je i Ministarstvo mira u čijoj nadležnosti je rat koji neprestano traje , čas protiv Evroazije, čas protiv Istazije. Mnogi su Orvelovu antiutopiju 1984 tumačili kao političko proročanstvo, naročito posle Staljinove , Ruzveltove i Čerčilove podjele u Postdamu i Teheranu na „interesne sfere“, koje se obistinilo poslije završetka Drugog svjetskog rata i dovele do nastavka ,„hladnog rata“.

Džordž Orvel je govorio da je „demokratski socijalista“ .
Smrtna kazna u Okeaniji se nije tako zvala, već u skladu sa novogovorom , isparenje. Nije bilo suđenja, u najvećem broju slučajeva, nije bilo izvještaja o hapšenju, ljudi su jednostavno nestajali, kao i svaki trag da su postojali: brisani su sa svih evidencija, svaki pisani trag da su nešto učinili nestajao je (najveći zločin je bio misliti, upražnjavati seks više od propisanog, a i za to je postajala seksualna policija, krajnji cilj je bio ukinuti ga). Naravno sve se nadziralo pomoću teleekrana, tehnološki najznačajnijeg sredstva strahovlade, koje ukida bilo koji oblik privatnosti. Vinston Smit radi u odjeljenju za prepravljanje dokumenata i suočava se sa brisanjem, tačnije „isparenjima“ nekih ljudi, ali i sa košmarnim sjećanjem na oca koji je „isparen“  kao i njegova majka i sestra.
U političkim alegorijama Orvelove 1984 lako se prepoznaju sve odlike sistema u Sovjetskom Savezu, Staljina kao Velikog Brata , sa crnim brkovima i kosom, stalno „prepravljanje istorije“ ,poput poznate fotografije Lenjina sa koje je vještim retuširanjem uklonjen Trocki, koji se u Orvelovom romanu zove Emanuel Goldštajn. Svakodnevno se održava običaj „Dva minuta mržnje“ prema „izdajici“ revolucije koji je pobegao. Vinston Smit živi u zemlji „prosperiteta“, u stalnoj oskudici i nestašici, smanjivanju slijedovanja, zemlji Partije i prola, obespravljenog naroda. Jedini cilj je da se nametne totalna poslušnost državnoj volji i postigne apsulutno jedinstveno mišljenje o svemu, a to se postiže oduzimanjem moći nad materijalnim, i ubjeđivanjem da gola osjećanja ništa ne vrijede…
 Iako mnogi Životinjsku farmu i 1984 Džordža Orvela čitaju prevashodno u političkom ključu, ondašnjem , a i potonjem , sam Orvel je politiku smatrao „prisilom i podvalom“, a 1946, godine je napisao: „Ono što sam najviše želio u poslijednjih deset godina je da preobrazim političko pitanje u umjetnost. “ Poznate parole iz 1984 : RAT JE MIR, SLOBODA JE ROPSTVO, NEZNANJE JE MOĆ kao i iznevjerena pravila koja su usvojile životinje u Životinjskoj farmi,(„Sve životinje su jednake, samo su neke jednakije“) nisu ništa manje aktelne ni danas, a ni manje primenjive, a govore  o ljudima svih vremena.
Koliko god su se Orvelove slutnje ostvarile, koliko god bile sumorne sve knjige koje je napisao, one su izraz njegovog nepristajanja koje prepoznajemo u njegovim esejima u kojima je zapisana i prometejska rečenica: „Reći prihvatam, u vreme kao što je naše znači reći prihvatam koncentracione logore, gumene pendreke, maske, podmornice, uhode, provokatore cenzuru štampe, tajne zatvore, ubistva…

Evo ide svećar da zapali svjeće,

evo ide dželat da ti glavu sječe!

U Orvelovoj 1984 ovo je stih koji se ponavlja nekoliko puta, u raznim situacijama u kojima se nalazio pobunjeni Vinston Smit, iako u samoj knjizi sem raznih represivnih organizacija , poput Omladnske lige protiv seksa, kojoj je pripadala i Džulija, Smitova zabranjena ljubav, smrtna kazna i dželat su prisutni u sjećanjima, ali i u životu glavnog junaka. On svjestan da ona slijedi kao poslijedica bilo kog drugačijeg od nametnutog oblika ponašanja i mišljenja („ Ako priznam, strijeljaće me, ako odbijem da priznam, opet će me strijeljati! Kaže on na jednom mjestu knjige ) koje se ne podudara sa pravilima Partije i pokoravanja Velikom Bratu. Između ostalih obaveza u Okeaniji je obavezno gledanje vješanja zarobljenika, a tome djeca vrlo rado prisustvuju na radost svojih roditelja, što doznajemo od Smitovog susjeda koga je sedmogodišnja kćer potkazala zbog buncanja u snu, i on to Smitu vrlo ponosno saopštava. Tek na kraju knjige kada se Smit nađe u sobi 101 saznaje šta je to „isparenje“ . Jer, Ministarstvo ljubavi pažljivo i pomno posmatra uz pomoć teleektana svakoga, zna šta u snu govori, svakog trenutka analizira izraze lica, gestove, pokrete, čak i djeca su doušnici, prijavljuju svoje roditelje, i prije nego što budu uništeni, „ispareni“ podvrgnuti su ispitivanju i mučenju u zatvoru, dok ne izbrišu neodgovarajuća uvjerenja, razmišljanja, osjećanja. Nedozvoljeni su brakovi iz ljubavi, da ta vrsta privrženosti ne bi ugrozila lojalnost prema Partiji i Velikom Bratu. Zakona više nije bilo, jer „ništa nije bilo protivzakonito“. To je društvo u kome Vinston Smit luta u svom životu, u svojoj trideset drugoj sanja tragediju majčine smrti, a to je vrijeme u kome je nastala Okeanija, vrijeme kada je privatnog života još bilo, „kada je bilo ljubavi i prijateljstva“ i u svom tajnom dnevniku koji piše u jednom jedinom uglu iz koga se to ne vidi sa teleekrana. Vinston Smit radi u Ministarstvu istine na uništavanju prošlosti, jer onaj „ko poseduje prošlost poseduje i budućnost“, ali istovremeno u privatnom životu pokušava da vrati „dostojanstvo osjećanja“, stalno posjećuje stanirarnicu jednog „prola“ i zbog tog raskoraka u sebi, tajne ljubavne veze sa Džulijom naći će se pred O’ Brajanom , velikim inkvizitorom, koji će odlučivati o njegovom životu, iako sam Vinston Smit zna da je osuđen na smrt odmah na početku priče. U trenutaku kada on i Džulija budu otkriveni u svom tajnom skrovištu , čuće Vinston „tanak i odnegovan „ glas koji će ponoviti :

 Evo ide svećar da ti pali svjeće,

evo ide dželat da ti glavu sječe!

Dio iz 1984

„Jesi li juče išao da gledaš vješanje zarobljenika?“- upita Sajm.

„Radio sam“ , reče ravnodušno Vinston. „Vjerovatno će biti u žurnalu.“

„To je slaba zamjena“, reče Sajm.

Njegove podrugljive oči prošaraše po Vinstonovom licu. Činilo se da govore: „Znam te. Čitam te. Znam vrlo dobro zašto nisi išao da gledaš vješanje.“ Na neki intelektualan način Sejm je bio otrovno ispravan. Sa odvratnim sladostrasnim zadovoljstvom je umio da govori o napadima helikoptera na neprijateljska sela, o suđenjima i priznanjima zločinaca misli, o izvršenju smrtnih kazni u podrumima Ministarstva ljubavi. Razgovor sa njim uglavnom je se sastojao od odvraćanja od tih tema i navođenja, ako je to bilo moguće,na razgovor o Novogovoru, za šta je bio stručnjak i o čemu je zanimljivo govorio. Vinston okrete glavu malo u stranu da bi izbegao crne krupne oči koje su ga ispitivale.

„ Bilo je dobro“, reče Sajm zamišljeno. „Samo mislim da griješe što im vezuju noge. Volim da gledam kako se džilitaju. A više od svega, kada na kraju isplaze jezik, onako modar – sasvim svijetlo modar. Taj detalj mi je posebno privlačan.“str. 81

 O’ Brajan podiže kavez i istovremeno pritisnu nešto na njemu. Nešto škljocnu. Vinston se izbezumljeno napregnu da se otrgne sa stolice. Nije vrijedilo: cijelo tijelo, čak i glava, bili su čvrsto privezani. O’ Brajan primače kavez na nepun metar od Vinstonovog lica.

„Pritisnuo sam prvu polugu“, reče on. „Konstrukcija ovog kaveza ti je jasna. Maska će da ti nalegne na lice, ne ostavljajući nikakav izlaz. Kada pritisnem drugu polugu, vrata kaveza će se podići. Izgladnjele životinje će izlaziti kao tanad. Jesi ikada vidio pacova u skoku? Naskočiće ti na lice i odmah ga zagristi. Ponekad idu pravo na oči. Neki put pregrizu obraze i navale na jezik.“

Kavez se primicao, bio je već sasvim blizu. Vinston začu seriju oštrih krikova koji kao da su dolazili iznad njegove glave. Žestoko se borio protiv panike. Smisliti nešto, smisliti, bar u preostalom djeliću sekunde – to mu je bila jedina nada. Odjednom ga po nozdrvama ošinu odvratan, ustajao zadah životinja. U njemu se uzburka mučnina; gotovo se onesvjesti. Sve se bilo pomračilo. Za trenutak je bio van sebe, životinja koja urla. Ali , iz mraka izroni grčevito se držeći jedne misli. Može da se spase na jedan jedini način. Između sebe i pacova mora da postavi neko drugo ljudsko biće, tijelo drugog ljudskog bića.

Krug maske je bio već toliko blizu, da od njega nije vidio ništa više. Vratnica kaveza bila su mu svega nekoliko pedalja od lica. Pacovi su znali šta se sprema. Jedan je poskakivao, a drugi, matori olinjali deda iz kanalizacije, stajao je uspravno, ružičastim šapama stežući šipke kaveza, i krvoločno njuškao. Vinston ugleda brkove i žute zube. Ponovo ga obuze crna panika. Bio je slijep, bespomoćan, bez misli.

„Bila je to uobičajena kazna u vreme kineskog carstva“, reče O’ Brajan didaktički, kao i ranije. str. 278

Ekranizacije djela Džordža Orvela

Po Orvelovoj knjizi Kataloniji u čast snimljen je film o Orvelu i njegovom prijateljstvu sa Džordžom Kapom, harizmatičnim anarhistom, učesnikom Španskog građanskog rata. Reditelj je bio Hju Hadson, a igrali su: Kolin Firt i Kevin Spejsi.

Djela Džordža Orvela su često ekranizovana, počev od Životinjske farme koja je ekranizovana čak pet puta, 1984 dva puta, a i Veseli rat i Udahnuti vazduh po jedanput.

Najpoznatija verzija 1984 je snimljena 1984. godine. Reditelj Mihel Redford, glavne uloge: Džon Hurt i Ričard Barton. 

Izvor:

http://www.smrtnakazna.rs/sr-latn-rs/teme/smrtnakaznauknji%C5%BEevnosti/d%C5%BEord%C5%BEorvel.aspx