Čudesni svijetovi Milorada Pavića

Milorad Pavić za sebe je govori da je "rođen u znaku Vage, podznak Škorpija, po astečkom horoskopu Zmija", a zemaljsko vrijeme njegov dan rođenja smješta u Beograd, 15. oktobra 1929. godine. Bio je srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti od 17. do 19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, profesor univerziteta, član Srpske akademije nauka i umjetnosti od 1991. godine do smrti.

O Miloradu Paviću

Milorad Pavić je u životu bio disciplinovan, naročito prema svojim obavezama. Odrastao je na Voždovcu. Kaže da se sa radošću sjeća lijepe ulice u kojoj je odrastao i djece sa kojima se igrao. Nije odlazio u kafane i nije se dobro snalazio u takvoj sredini, ali kada su ga prijatelji vodili, oni su o njemu brinuli.

Prvi period njegovog života obilježila je muzika, pošto je studirao na muzičkoj akademiji. Vježbao je po sedam sati violinu, a želio nešto drugo. Želio je da bude pisac i naredni period života posvetio je nauci o književnosti, ali pošto mu nisu dozvolili da doktorira na beogradskom univerzitetu, doktorirao je na Sorboni. Počeo je da piše u ranoj mladosti, ali ono što je on pisao, nije bilo interesantno izdavačima.

Tako slobodno možemo reći da se njegov život dijeli na dva dijela, na prije i poslije slave. Kako je i sam govorio, do pojave "Hazarskog rječnika", on je bio najnečitaniji pisac kod nas, a nakon toga, jedan od najčitanijih. Srećan je što je za života dobio priznanje za svoj rad i kod nas i u inostranstvu. Cjeloga života težio je da bude ono što je na kraju postao, ne violinista, ne profesor književnosti, nego pisac.

Žalio je što nije imao vremena za djecu, knjige su mu krale to vrijeme i to mu je bio nerješen životni zadatak. Dva puta se ženio. Jasmina Mihajlović, pisac i književni kritičar, je ostala njegova ljubav i predubeđenja sredine i razlika u godinama, nisu uspjeli da ga razdvoje od nje.

Milorad Pavić – djelo

Pavića pamtimo kao romansijera, pripovjedača, pjesnika i dramskog pisca. Njegova djela su našla svoje mjesto na policama biblioteka u čak 80 različitih prevoda. Za svoj doprinos u oblasti književnosti, ovaj inovator nelinearne i interaktivne proze, više puta je predlagan, a dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, koju, nažalost, nije dobio. Bio je redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, a u periodu od 1977. do 1979. bio je dekan.

Prva objavljeno Pavićevo djelo bila je knjiga pjesama "Palimpsesti", a zatim slijede stručni radovi "Istorija srpske književnosti baroknog doba" i "Vojislav Ilić i evropsko pjesništvo". U ovim vremenima, kada je još bio nepoznat srpskoj i svetskoj javnosti, objavljuje zbirku pesama "Mesečev kamen" 1971. godine, a prvu zbirku priča "Gvozdena zavesa" 1973. Slede knjige priča: "Konji svetoga Marka", "Ruski hrt", "Nove beogradske priče", "Duše se kupaju poslednji put".

Kvartet romana

Konačno priznanje i pažnju javnosti stiče objavljivanjem "Hazarskog rječnika" 1984. godine. Često opisivan kao "roman-leksikon u 100.000 reči",  dobio je odobravanje publike i kritičara koji su ga smjestili u najznačajnija prozna djela s kraja XX veka. U ovom djelu, kroz tri knjige i dva primjerka (ženski i muški), ne govori se samo o nestalim narodima i tradicijama, i raspravi između tri najveće religije: judaizma, hrišćanstva i islama. "Hazarski rječnik" protkan je pričom o životu i tajnama koje život krije, ljudskim osjećanjima, istoriji, umjetnosti i savremenosti, razlikama između ženskog i muškog poimanja vremena i prostora, suptilnim razlikama u odnosu ova dva pola prema svemiru, ali i o budućnosti savremenog svijeta i vječitoj utopiji o ujedinjenju država i nestanku naroda.

Kritičari su Pavića opisivali kao pisca čudesne imaginacije i predvodnika evropske postmoderne. Prema riječima autora Časlava Đorđevića, Pavić je evropski Borhes jer u svojim djelima – unoseći u njih naučno i fantastično – oblikuje prozne forme i umjetničke svijetove koji ne prestaju da zbunjuju i plijene čitaoce svuda u svijetu.

U narednim godinama objavljuje romane "Predio slikan čajem", "Unutrašnja strana vjetra", pa "Poslijednja ljubav u Carigradu" (priručnik za gatanje), "Kutija za pisanje", zbirke priča, knjigu posvećenu Beogradu "Kratka istorija Beograda", radove iz istorije srpske književnosti, a sa dolaskom novog medija, na internetu objavljuje interaktivne drame i priče.

Preminuo je u Beogradu 30. novembra 2009. od poslijedica infarkta. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. U ime Srpske akademije nauka i umjetnosti od njega se pozdravnim govorom oprostio potpredsjednik Nikola Tasić, a u ime Krunskog savjeta i Odjeljenja za jezik i književnost SANU Svetlana Velmar-Janković.

Milorad Pavić je ostvario svoj životni san. Bio je pisac i doživeo priznanje za svoja djela za života.

"Šta osvetljava naše snove koji se dešavaju u potpunoj pomrčini, iza sklopljenih očiju? Sećanje na svetlost koje više nema ili svetlost budućnosti koju kao predujam uzimamo od sutrašnjeg dana, mada još nije svanulo?" M. Pavić, "Hazarski rečnik".

Izvor: 011 info