Priče Lane Derkač pripovijedaju o apokaliptičnim događajima, o ljubavnim brodolomima koji završe ubojstvom, o moralnoj dilemi jednog lopova ili dosadi sasvim običnog boga koji upravlja svima nama, a s druge strane to su priče o svakodnevici koju dijelimo s prijateljima, o partnerima, obiteljima, ljetovanjima, odnosima, prekidima. Lana Derkač u Adresaru smrti tako se otkriva kao vješta prozaistica poetskog jezika koji ponekad nepredvidivo, potpuno samoživo unosi u njezine priče različite atmosfere, od jezivih do meditativnih, donoseći galeriju živopisnih likova poput smrtonosne ljubavnice, labuda, dokonog boga ili djevojke na aparatima, koji su nerijetko i sami slutnja mogućeg lošeg ishoda stvarnosti. Tekstovi su to koji nas suočavaju s onim što se proteklih nekoliko godina događalo s našim životima, gotovo opipljivim strahom od apokalipse usred pandemije i potresa. Adresar smrti vješto isprepleće dva suprotstavljena svijeta, onaj koji se urušava i čiji se kraj sluti i onaj koji se, usprkos svemu, u malim dnevnim pomacima, navikama, nježnostima i pažnji koje dajemo drugima, ipak nastavlja okretati oko nas samih. “Uvijek kad pomislim na brata, zapravo mislim o dvojnosti ruševina – onih u njemu i onih oko njega. Ali ruševine su uvijek pune pukotina u kojima se život ima gdje skriti. I duh opstanka kroz njih se može provući. Ako zna razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su vabile Odiseja. Ali ni ljudski duh nije uvijek spreman na pustolovine – pa čak ni na onu ključnu pustolovinu očuvanja vlastitog života.”