Istina je nešto kolektivno, društveno, čak građansko; istinito je ono u čemu se slažemo i pomoću čega se razumijemo. A hrišćanstvo je nešto individualno i neizrecivo. I zato je u stanju agonije u svakom od nas”, kaže u uvodu Agonije hrišćanstva Migel de Unamuno. Unamuno u Agoniji hrišćanstva, kako sam kaže, “u konkretnijem, ali i sa više improvizacija”, “u gušćem i vatrenijem obliku” ponavlja mnogo toga što je izneo u djelu O tragičnom osećanju života, po kojem je čitalačkoj publici kod nas uglavnom poznat. Pojmu agonija Unamuno vraća autentično značenje – borba, i u knjizi je izložena Unamunova agonija, njegova borba za hrišćanstvo – “agonija hrišćanstva u meni, njegova smrt i vaskrsenje u svakom trenutku mog intimnog života”, kako kaže autor, koji je knjigu pisao u egzilu, pobjegavši od diktature u Španiji. Uz lična preispitivanja, Unamuno preispituje i sudbinu kako svog tako i svih ostalih evropskih hrišćanskih naroda.