Ante Zlatko Stolica rođen je 1985. u Splitu. Diplomirao je hrvatski jezik i filozofiju. Autor je nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova; koscenarist je Kratkog izleta, dobitnika Zlatne arene za najbolji film 2017. Živi u Zagrebu. Blizina svega (2020) njegova je prva knjiga i doživela je veliki uspeh kao „još jedna posve neočekivana, fascinantna knjiga. Stolica je još jedan moćan glas zapuštenoga hrvatskog jezika i klinički mrtve, jedva postojeće hrvatske književnosti. Blizina svega je i knjiga odrastanja, knjiga potrage za poslom, izvještaj o društvenim prilikama u Hrvatskoj tokom devedesetih i dvijetisućitih, knjiga o zavičaju i podrijetlu, knjiga o ljubavi. Knjiga o svemu, ali iz blizine. „Počnimo od naziva knjige, lijepog i vrlo začudnog: Blizina svega. Za njim slijedi moto prepisan iz Oglasnika: „Prodajem stan, blizina škole, vrtića, autobus, zvjezdarnica, mir, blizina svega.” Ovaj su oglas, verovatno, pročitale stotine, tisuće ljudi, i svakome od njih djelovao je obično i u savršenom skladu s općom poetikom oglašavanja. Ljudi nemaju dar za čudo, pa im se zato čuda i ne događaju. Ustvari, dogode im se, i to ona prava, novozavjetna, Isusova čudesa, ali oni ih ne primijete. Blizina svega kompozicija je proznih i prozno-pjesničkih tekstova, koju nije moguće žanrovski odrediti, kao što ni pojedine Stolicine tekstove nije moguće žanrovski odrediti, ali koji, svaki pojedinačno, imaju začudnu koherentnost, a svi zajedno čine čvrstu i zaokruženu, ali, opet, otvorenu cjelinu. . .“ - Miljenko Jergović „Pred nama je zbirka koja svoje čitatelje ne prekorava ako preskaču konvencionalno čitanje od retka do retka, njezina je navada suosjećajno nas uvući u život staraca, umirućih bubamara čija se mala tijela suše u duplim staklima prozora, mekani pužev svijet, u šuštanje lišća pod nogama koje kada dođe jesen postaje tek tužna smetnja na gradskim ulicama, u tihi život supružnika negdje daleko od gradskog kaosa i buke. [. . .] Blizinu svega Ante Zlatka Stolice ne želim niti dijeliti niti posuđivati. Blizinu svega želim darivati. . .“ - Karmela Devčić „Neobično nisko leti avion, dio putnika naslonio je glavu na prozor, gledaju, još se mogu razaznati kuće, vide se čak i ljudi kao male točkice. Neki čovjek šmrkom pere terasu ispred kuće, tipična scena prigradskih naselja i sela kojima nitko ne zna ime, tko je čovjek-točkica iz kojeg izbija mlaz vode dok pere terasu ispred svoje kuće, pita se netko svisoka, a možda se nitko i ne pita, možda nitko ne gleda, nego to ja tako mislim jer obično tako gledam iz aviona, u svakom slučaju, ne mogu znati, ne mogu provjeriti, perem terasu.“ - Blizina svega