Devedesete su se svima nama koji ćemo ih preživjeti već tada činile kao istorijsko vrijeme koje jedva čeka da postane daleka prošlost. Jedino lijepo u tim danima bila je upravo pomisao kako će koliko sutra biti iza nas. A onda je, na putu do nas, budućnost negde zabasala i još uvek je nema na vidiku. Čovjek bi pomislio kako tolike količine strave i užasa, uz povremene velike sportske pobjede nad svjetskim velesilama, sa sobom, sem boleština i siromaštva, neminovno donose i mnogo dobru književnost, ali savremena srpska proza već dobrih trideset godina uspijeva da opstaje uprkos poslovičnom nedostatku djela koja od poraza stvaraju veliku umjetnost. Miloš K. Ilić je oduvijek bio jedan od onih autora koji, ne pitajući za cijenu, uvijek, ali baš uvijek idu protiv svake struje i bilo je samo pitanje trenutka kada će se ispostaviti da je upravo on taj koji će staviti tačku na jedno veliko skoro pa ništa. A roman koji je pred vama jeste ta tačka, jer srpska književnost u „Deci Nedođina“ dobija ono što je odavno trebalo da ima: autentični, u potpunosti uobličen glas svih onih generacija koje još uvek stoje pred šalterom na kom se izdaju potvrde o izgubljenom identitetu. „Deca Nedođina“ putuju vašim krvotokom poput kobnog ugruška. Miloš K. Ilić vam ne dozvoljava ni zapetu opuštanja i odvodi vas tamo gde do sada niste bili, dakle na samo dno raspadajućeg društva koje se u sve ispraznijoj stvarnosti migolji poput obezglavene i na sitnu parčad iseckane jegulje. Po tom dnu češće trči nego što hoda Ivan Drnčula zvani Rambo, pripadnik posljednje generacije Titovih pionira, iz čije perspektive ruševine zauvijek ukinutog svijeta izgledaju baš onako kako ruševine i izgledaju. Niko, dakle, u „Deci Nedođina“ nije pošteđen od nadiranja besmisla i niko ovom besmislu neće uteći. Jozefa K. je na kraju čuvenog Kafkinog romana makar preplavio stid, dok Ivan Drnčula zvani Rambo nije mogao da računa na toliki luksuz. Zato je ovo roman koji se čita i nakon njegove poslednje rečenice. - Vule Žurić