Šezdeset godina vođenja dnevnika Tišmina je borba protiv zavaravanja sebe i drugih. Ne znam ni za jedan dnevnik u kojem je pisac na takav način, ne štedeći sebe, izvrnuo utrobu i otkrio vlastiti jad i bedu. Nije to činio iz puke želje da šokira i pokaže se u ulozi negativnog junaka, što i te kako zna biti zavodljivo. Često se dešava da pisci u dnevničkim zapisima priznaju zablude, uvrede koje su nanijeli drugima, da otkriju vlastitu požudu i erotske sklonosti, međutim, ne pamtim da sam negdje naišao na priznanje one tako česte ljudske osobine kao što je zavist, ili slabost da se odoli pohlepi i samoživosti, da se ispadne smiješan i nemoćan. A baš to čini Tišma tokom šest decenija pisanja dnevnika, nepotkupljivi posmatrač prolaznosti svijeta, i sebe u tom svijetu. Kod Tišme nema ni traga od pokušaja da se vlastita uloga u javnom životu koriguje, da se naknadno obezbijedi povoljnija pozicija. U središtu njegovog dnevnika je samo ljudska jedinka. Čitav univerzum sveden je na kubaturu lobanje u kojoj se dešava svakodnevna muka borbe sa samim sobom, sa zlom u sebi, sa strastima i slabostima. – Iz predgovora