Još od davne 1962. godine ovaj prozno-poetski triptih je jedno od najomiljenijih štiva današnjih čitalaca. Pripovjedačka magnovenja vode čitaoca putanjama svjetlosti i treptaja i otkrivaju suštastvo same njegove imaginacije i stvaralaštva. Kroz vječito iščekivanje Jelene, pripovijedač teżi ka stvaranju, kao onom metafizičkom koje żivotu onoga kojeg nazivamo stvaraocem zapravo daje pravi smisao. Njegova vječita potraga za poetskom misli, za stvaralačkom ispunjenošću je otjelotvorena u Jeleni koja ga čudesno pohodi u očekivanim, ali i u sasvim neočekivanim prilikama. Dok postoji Jelena, postoji i sam pripovijedač. Samo da ne prestanem da je iščekujem?, reći će pripovijedač na kraju? Nestanak mašte i poriva za stvaranjem za pripovjedača znači umiranje samo. Jače i očiglednije nego ikada, Ivo Andrić ovim djelom ispoljava svoju poetsku i filizofsku misao, razotkriva svoje suštastvo.