Raspusni život koji sam vodio, moja neprestana zaokupljenost suprotnim polom, noći koje sam provodio sa svojim intelektualnim prijateljima, pozorišta, predstave, ukusni ručkovi i večere i, što je najgore od svega, moja strasna opčinjenost ovim stvarima, nisu mi dozvoljavali da se koncentrišem na rad. Pripremao sam koncerte koristeći veliki repertoar koji sam akumulirao tokom godina, ali bez potrebe da sviram bolje, ne gledajući u tekst, oslanjajući se potpuno na svoje dobro pamćenje i vješto stečeno znanje o tome kako da upotrijebim neke biseve da bih u publici izazvao određeni stepen oduševljenja. Ukratko, nisam mogao da se pohvalim ni jednim jedinim djelom koje sam svirao potpuno vjerno i bez nekog tehničkog nedostatka. Čitaocu koji bi mogao da se užasne od ovakvog priznanja dugujem nekoliko riječi objašnjenja. Moj istinski veliki talenat za muziku i naročit dar za klavir ostali su netaknuti. Uz sve strašne mane koje sam upravo spomenuo, nikada nisam odsvirao nijedno djelo bez dubokog osjećanja i duboke ljubavi prema njemu, a kada sam bio nadahnut (a to je veliki dar nebesa), ovo osjećanje i ljubav stizali su i do publike. Vrlo često, savršenstvo u svakom detalju, do kojeg se dolazilo mnogim časovima ozbiljnog rada, ostavljalo je publiku hladnom zato što je nedostajala ona prava suština značenja muzike. – Artur Rubinštajn (Iz knjige Moje mnoge godine)