"Mornar koji je izneverio more" jeste simboličan, višeslojan roman u kome Jukio Mišima iznosi duboko nezadovoljstvo poslijeratnim Japanom. Trinaestogodišnji Noboru simbolizuje tradicionalni Japan, sa vrijednostima koje potiču iz starih vremena slave i uspjeha. Brodski oficir Rjudi isprva predstavlja otjelotvorenje svih vrijednosti, poput stoicizma, snage duha i samurajske tradicije, koje su Noboruu, pa i samom Mišimi, najvažnije. Istovremeno, dječakova majka Fusako olicava moderni Japan i njegovu sve veću opčinjenost Zapadom i nekim novim vrijednostima. S vremenom, Rjudi, kao i sam Japan, gubi svoju slobodu, dopušta da njegova težnja za slavom i junaštvom iščezne i otvara se stranim uticajima. Iznevjerava sve ono što je tradicionalno i dobro, a to Noboru, odnosno sam Mišima, nikako ne može da prihvati. Japan se može ponovo uzdići tek kada se vrati pravim vrijednostima i onome kakav je nekada bio: slavan, hrabar i nepokolebljiv. Baš onakav kakav je Rjudi bio u dječakovim očima, dok ga nije iznevjerio. Jukio Mišima (1925–1970), izuzetno plodan pisac, napisao je četrdeset romana, osamnaest drama, dvadeset zbirki pripovjedaka i više od dvadeset zbirki eseja. Triput je bio nominovan za Nobelovu nagradu. Pisao je i političke i književne kritike, jedan libreto, kao i scenario za film. Cak je i glumio u nekim svojim dramskim komadima, a obreo se i u ulozi režisera i filmskog glumca. U njegovom književnom opusu posebno mjesto zauzima tetralogija More plodnosti (Hodo no umi), koju cine: Prolećni sneg (Haru no juki, 1966), Odbegli konji (Honba, 1969), Hram svitanja (Akacuki no tera, 1970) i Pad andela (Tennin gosui, 1970). Medu širom svijeta poznatim Mišiminim romanima nalaze se: Ispovest maske (Kamen no Kokuhaku, 1948), Žed za ljubavlju (Ai no Kawaki, 1950), Zabranjene boje (Kindiki, 1953), Zlatni paviljon (Kinkakudi 1956), Posle zabave (Utage no Ato, 1960)...