Nomos zemlje je neobičan spoj reči, mešavina starogrčkog nomos (zakon) i nemačkog der Erde (zemlja) i nipošto nije slučajan. Upravo starogrčkoj reči nomos, toj „protoreči“, Karl Šmit hoće da vrati „prvobitnu snagu i veličinu“, jer ona je, po njegovom mišljenju, sačuvala izvorni smisao uprkos iskrivljavanjima kroz prevode i rđavu upotrebu. Na samom početku ona je, u glagolskom obliku nemein, značila „deliti“, odnosno „napasati“, a kao nomos „podela pašnjaka“, zasnivalačko prisvajanje zemlje. Nomos, prema tome, uvek upućuje na prostor. Nijedna institucija, niti bilo kakvo zakonodavstvo, ne može da postoji bez prethodnog razgraničenja na tlu, bez ustanovljavanja osnovnog prava na zemlju. Zakon je vezan za zemlju. No, Šmit ne bi bio to što jeste kada bi se zadržao na, manje ili više, zdravorazumskom uvidu po kojem su stabilnost, nepomerivost, trajnost zemlje, čvrstina tla, potrebne da bi se oformila nekakva institucija. Naravno da ne može bez tla, ali je potrebno još nešto: čin, odluka, odnosno nomos. Tek tada, odlukom o tome da se uspostavi nekakav poredak, da se ustanovi institucija, da se proglasi zakon, prostor zemlje postaje ono do čega je Šmitu stalo: poredak. Tek tada pašnjak postaje politička činjenica.