Možda niko prije Ludviga Vitgenštajna nije s toliko siline, tako duhovito i toliko ubjedljivo pokušavao da odbrani ideju koju zdrav razum smješta u domen sumanutosti: naš svijet je, u stvari, naš jezik. Nije, razumije se, Vitgenštajn bio ludak koji će da se zaleti u zid tvrdeći kako će proći kroz njega, budući da je ovaj sačinjen od jezika. Tvrdi Vitgenštajn nešto mnogo ozbiljnije, pa time i luđe: jezik dolazi pre svijeta. Budući da mu prethodi on ga uslovljava. Utoliko ni boje nisu nešto što postoji pre jezika, ili bez jezika, već nešto što postoji samo jeziku zahvaljujući. Nije ovde, dakle, reč o tome da su boje proizvod naših čula, naših subjektivnih sposobnosti, specifične igre svetlosti – to se ne dovodi u pitanje – već da smo u stanju da bojama baratamo samo zahvaljujući tome što imamo jezik. Boje su učinak jezičkih igara. A ako se stvar postavi na takav način, onda se u pitanje dovode ne samo svijet koji poznajemo na jedan način, kao objektivnu strukturu, kao ono što postoji šta god mi da radimo ili ne radimo, već se izvan ravnoteže dovodi i logika na kojoj taj svijet počiva.