Toliko sam se udubio u misli o Borhesu da mi se pričinilo da ga vidim kako stoji tu, preda mnom, te ga, zagledan u tajanstvenu tminu njegovih očiju, koje su umjesto čudesa ovoga svijeta radije gledale prizore koji se povinuju zakonima fikcije, upitah: „Recite, Borhese, je li moguće da pisac od tridesetak godina ponovo dođe do rukopisa koji se zagubio negdje u lavirintu njegove imaginacije, pre gotovo pet vijekova?“ „Da, moguće je. U književnosti je sve moguće. Samo treba poznavati mehanizme koji upravljaju slučajem“, odgovorio mi je hrapavim glasom čovjeka kome su otkrovenja nešto sasvim uobičajeno. Kada Domingo Peres, kao mogući autor ovoga rukopisa, piše: „Sada znam, brate, da mi sudbina bješe zapečaćena i da to nije put što vodi u raj“, poput sažetka svih jada i nedaća što su zadesile grupu brodolomaca sa Santa Marije koje je Kristifor Kolumbo ostavio na La Espanjoli, možda svojim riječima pruža nagoviještaj – pukom igrom slučaja – buduće sudbine učesnika susreta dvaju svijetova otpočetom 12. oktobra 1492. godine. Mnogo je toga do danas napisano na ovu temu, mnogi istoričari i istraživači bavili su se prikazima prošlosti, bilo da bi razvili teorije kojima se opravdavaju ili osuđuju djela konkistadora, teorije na kojima je izrasla crna legenda, ali su prilično rijetki književnici koji su u žanru istorijske fikcije uspjeli da nam učine bliskim ovaj događaj koji, bez obzira na naše lično stanovište, i dalje čini bitan dio naše kulture, dio nas samih. Hose Manuel Fahardo se odvažio da nam ispripovijeda odiseju grupice Evropljana u kojima su ovaploćene sve protivrječnosti Evrope iz doba Otkrića, i žitelja jednog nepoznatog svijeta, koji je u to vrijeme predstavljao Kraj Sveta, a koji će kasnije biti nazvan Amerika, iz najupečatljivije, a time i najzanimljivije perspektive. Kroz avanturu. U rukama nam je jedna nezaboravna knjiga.