Nasumnjivo su tri velike Kritike (Kritika čistog uma, Kritika moći suđenja i Kritika praktičkog uma) najslavnija dijela Imanuela Kanta. No te su genijalne knjige u tolikoj mjeri složene, a Kantove ideje u tolikoj mjeri originalne i zapanjujuće, da je sam Kant, u nekoliko navrata, sastavljao kraće spise kako bi pojasnio neka od naročito teških mjesta. Vremenom, ti kraći spisi dostigli su slavu – premda vjerovatno ne i značaj – velikih Kantovih dijela. Prolegomena za svaku buduću metafiziku jedna je od tih knjiga. Već u prvoj rečenici Kant kaže da knjigu ne namjenjuje učenicima nego učiteljima, ali odmah dodaje da ovde nije riječ o pukom priručniku, o uputstvu za predavanja već postojeće nauke, već o materijalu za izgradnju jedne nove nauke. Ta buduća nauka ima staro ime, ali, prema Kantu, sasvim nov sadržaj. Ime metafizika ne znači više, naprosto, ono što je značilo hiljadama godina, učenje o onome što nadilazi prirodu, već se sada ime metafizike ima odnositi na uslove mogućnosti saznanja. Da bi se, pak, ispitali uslovi mogućnosti saznanja, nužno je shvatiti šta su to analitički a šta sintetički sudovi a priori, šta je razum a šta um, šta je empirija a šta su kategorije. Dakle, na repertoaru je sve ono što se već nalazi u Kritici čistog uma, jedino što tekst ne zaprema 600 stranica, već samo nekih 150. Uostalom, upravo to opravdava uvodni karakter ove knjige.