Nakon što smo prešli četiri glavna puta ka spoznaji sebe i drugih i pošto smo pronašli način da dostignemo sreću koja je, kao želja i dužnost svakog od nas, konačni cilj našeg unutrašnjeg putovanja, Bukaj nas usmjerava da istražimo šta dolazi posle sreće. Iako je sreća „vrh planine“, ona nije i kraj puta. Autor nas poziva na novo putovanje, i to vozom, „od neznanja od koga svi počinjemo, iznova i iznova, ka mudrosti do koje možda nikada nećemo stići, čak i kada smo joj svakim danom sve bliži“. Ovaj put, ističe Bukaj, nije obavezan, on je mogućnost i ništa više (i ništa manje) od toga. Jer, ukrcavanje u voz koji vodi ka mudrosti uključuje odluku da ostavimo za sobom sve umirujuće izvjesnosti, nasleđene istine i stečena znanja. Na Put mudrosti odvaže se oni koji su spremni da pođu u potragu za najvećim od svih znanja – poznavanjem samog sebe.