Postojanje svijeta je opravdano jedino estetskim fenomenom. Rođenje tragedije pojavilo se prvi put 1872. godine. Od predgovora posvećenom Rihardu Vagneru pod naslovom Rođenje tragedije u duhu muzike, pa do poslednjih stranica Niče objašnjava načela ljepote koja su namijenjena svim naraštajima. Proučavajući antičku grčku kulturu, posebno grčku tragediju pita se zašto su Grci izumjeli nešto poput tragedije. Zašto su ljudi, čija se kultura inače činila tako vedrom i punom života, odjednom počeli da pišu složene drame u kojima je usamljeni pojedinac odabrao pogrešan put u životu, pa je stoga pao u milost i nemilost bogova? Niče smatra da grčki mit tragedije bezuslovno slavi život i drži se za svoju srž postojanja bez oklijevanja ili opravdavanja samoga sebe etičkim principima. On je jasan izraz samoga života. Još nikada nijedan filozof nije pisao tako lirski. Prikazao je dva boga kojima se klanjala grčka umjetnost: Dionisa, boga vina i razuzdanosti, života i buđenja, radosti i djelovanja, ekstatičnog osjećanja i zanosa, boga instinkta, avantura i neustrašivog trpljenja, boga pjesme, muzike, igre i drame; zatim Apolona – boga mira, dokolice i duševnog spokojstva, estetskih osjećanja i intelektualne kontemplacije, logičkog poretka i filozofske mirnoće, boga slikarstva, vajarstva i epske poezije. Najplemenitija grčka umjetnost predstavljala je ujedinjenje ta dva ideala – nemirne muške snage Dionioveve i tihe ženske ljepote Apolonove.