Ova knjiga je nastavak istraživanja sjećanja koja su iznijeta u mojim prethodnim knjigama: Prevladavanje prošlosti (2002), Kultura sjećanja (2006), Sociologija generacije (2009). Ovdje su na konkretnom materijalu primijenjena opštija načela iznijeta u prethodnim knjigama. U središtu su pamćenje i sjećanje na titoizam, procesi koji se postupno i nužno mijenjaju. Glavni pravac ovim promjenama nameće diktat obrade prošlosti, tj. plansko nametanje odozgo negativnog pamćenja jugoslovenskog socijalizma. U cjelini uzev, prisustvo socijalizma lagano slabi u vizuelnoj i simboličkoj sferi novih balkanskih država: izmijenjeni su praznici i imena ulica, a srušeni su i mnogi komunistički spomenici. Povrh svega, titoizam je i kriminalizovan, ali pomenute mjere zaborava ipak nisu potpuno uspjele. Čak i od kada je postalo jasno da je mogućnost obnove socijalizma iščezla, u areni sjećanja i dalje kod podvlašćenih opstaje nostalgija kao oblik otpora preradi socijalističke prošlosti. Nju ne suzbija ni to što je odmah nakon sloma Hladnog rata u središte hegemonog sjećanja dospjela negativna slika socijalizma. Međutim, javljaju se i novi otpori propisanoj prošlosti. Bitka oko pamćenja svuda je dio izgradnje novog sistema vrijednosti. U mjeri u kojoj se SFRJ razlikovala od lagera, razlikuje se i sjećanje na titoizam od sjećanja na staljinizam, brežnjevizam ili na režim Envera Hodže. Osim različitog iskustva, drugačije su i master narative, a različita su i pripisivanja. Da dizajn sjećanja zavisi samo od realnog iskustva konkretnog socijalizma, a ne i od potreba vladajućih grupa, sjećanje na socijalizam bilo bi šarenije u zemljama bivšeg socijalizma. Ali nije tako.