Reci joj, Gezina. Tada sam bila dijete. 12 godina. Šta ja znam? Ono što si čula od nas. Što si vidjela. Iskoristiće ono pogrešno. Ona je dijete, Gezina. Lako je mrtvima da govore. Da li ste bili iskreni prema meni? Budi bolja od nas. Praško proljeće odigrava se u Evropi 1968, dok u Americi protesti protiv rata u Vijetnamu i atentat na Roberta Kenedija potresaju javnost. A u razgovorima Gezine Krespal i njene „američke“ ćerke Mari svjedočimo događajima iz 1947. u pokrajini Meklenburg u Istočnoj Njemačkoj, mjestu porijekla i preispitivanja prošlosti. Prisustvujemo preobražaju posleratne Njemačke: dok duh vremena „evoluira“ i ljudi teže da mu se prilagode ne bi li preživjeli u novim uslovima, sukobi Gezininog oca, gradonačelnika Jerihova, s mještanima, ali i sa sovjetskim komandantom, zaoštravaju se, što konačno dovodi do njegovog hapšenja i odvođenja u logor. Gezini je bitno da svojoj kćerki konačno objasni „Ruse“ – da kod nje rasprši predrasude o komunističkom „svijetu zlih“, koje joj je usadila američka škola – jer će i sama Gezina u ne tako dalekoj budućnosti prihvatiti radno mjesto u oblasti kojom oni gospodare. Ali priče iz jerihovske prošlosti pogodnije su za to da potvrde Marin pogled na svijet, o čemu Gezina u jednom razgovoru s mrtvima polemiše, pretpostavljajući da će njena kćerka od opisa sigurno iskoristiti „ono pogrešno“. Iako joj ne preostaje ništa nego da ispriča „nenašminkanu“ priču o tome kako su se stvari zaista zbile, ta zbivanja postaju još tragičnija u jednom svijetu gdje dvadeset godina kasnije nasilje i dalje zauzima centralno mjesto i gdje prošlost ostaje zauvijek neprozirna, baš kao i sadašnjost, u kojoj nagomilavanje protivriječnih informacija samo pojačava neizvjesnost i tjeskobu.