Šta je sve doživjela u ova tri dana putovanja u unutrašnjost zemlje i kako je samo svaki čas bio dramatičan, iako se ništa nije dešavalo, i kako je samo u svakom trenu nešto visilo o koncu, i nakon samo tri dana, gle, svijetli letnji pramen u tamnoj kosi: čudno. A možda i ne? Ne, ipak je čudno. Trajno čudno. Večito čudno. Knjiga koju je sam Peter Handke definisao kao „poslednji ep“ započinje ubodom pčele u pripovedačevu nogu. To je za njega znak da mora krenuti na put. Vrijeme je da napusti Ničiji zaliv, kuc´u u blizini Pariza, i zaputi se ka gotovo nenaseljenom regionu Pikardiji u potrazi za kradljivicom voća. Djevojka – neuhvatljiv lik, polužena, polufantazam – krenula je tamo sa određenom namerom: da pronađe svoju majku. Slijedi je živopisno ali snoliko istraživanje topografije, kako fizičkog tako i duševnog prostora, koje iscrtava prolazak kradljivice voća preko pograničnih područja Francuske. Svaki slučajni susret – sa čovjekom koji juri kroz šiblje u potrazi za svojom izgubljenom mačkom, sa dostavljačem pice koji ostavlja svoj skuter da bi joj postao saputnik na jedan dan – otkriva nam drugačiju stranu junakinje u maniru kubističkog portreta. Putovanje kradljivce voća i pripovjedačevo na kraju se preklapaju, stapaju, preslikavaju u niz avantura, susreta sa ljudima i životinjama, šokova usled kontakta sa netaknutom prirodom, a sve kulminira velikom proslavom. U prozi nenadmašne preciznosti, Handke uzdiže svakodnevni život do epskih razmjera, slaveći lutanje koje je samo sebi svrha, sva ona skretanja sa puta koja daju neočekivane poglede i darove, poput voća ukradenog iz tuđih bašti.