„Radovi od 1. do 6. bave se odnosom umjetnosti i stvarnosti, ali ne one uže, profesionalne stvarnosti koja se piscu predstavlja kao građa, kao rudnik fikcije, već one druge, građanske koja, po prirodi stvari, želi njega da razgradi, a potom i prema svojim kalupima izgradi. Samim tim, čak i kad nisu izrikom tema, moralna pitanja ostaju stvarnom unutrašnjom temom ovih razmišljanja. U radovima od 7. do 10. skicirani su neki najopštiji, najčešće sporni problemi književnosti, kako ih ja vidim, a u kontekstu pretpostavke da je literatura, ne samo za čitaoce, već, i još dublje, za pisce, tek jedan od mogućih načina saznavanja svijeta. Tekstovi od 11. do 13. raspravljaju o izvjesnim temama na kojima radim ili ću jednom raditi. Onaj pod brojem 14 nastoji da objasni nastanak i smisao jednog od mojih rukopisa. Radovi od 15. do 19. posvećeni su onome što se zove – tehnika spisateljskog zanata, ako tako nešto uopšte postoji. U svakom slučaju, stvarnost kojom se ovde bavim nije opasna. Ona je ovde tek građa. Ovde sam opasan – ja. Borislav Pekić (Iz Uvodne bilješke dela) „Sartre je rekao da čovjek ne postaje pisac zato što je odabrao da kaže izvesne stvari, već što je odabrao da ih kaže na izvestan način. Čovek, takođe, ne ostaje čovjek zato što je odabrao da čini izvesne stvari, nego što je odabrao da ih čini na izvjestan naročit način...“ Borislav Pekić (Iz knjige Tamo gde loze plaču)