Mada takav sud ne podliježe zakonima žanra književne analize, najtačnije bi bilo reći da je zbirka eseja i kratkih proznih zapisa Mire Furlan strukturirana kao biserna ogrlica. A ima među tim tekstovima i takvih koji sami za sebe predstavljaju nisku dragocjenosti, poput onoga s naslovom "Emigranti". Pisana izrazito inteligentno i pronicljivo, ova je knjiga (i) svojevrsni čin otpora, ali takav pri kojem autorica - ne pristajući na status objekta, pa ni "objekta koji misli" - mnogo češće koristi upitnike nego uskličnike. Riječ je o vrlo finome tkanju. Riječ je o umjetnici i intelektualki koja se ne miri sa zadanostima, nego uporno propituje stvarnost oko sebe, do najneugodnijih detalja, i pokušava procijeniti gabarite vlastitog nepripadanja. Za ovo je štivo nepripadanje vjerojatno ključna riječ, u kojoj su sažeti i stav i sudbina, a proizlazi iz one vrste stvaralačke vokacije što ju je Joni Mitchell opisala kao "nespremnost na kooperaciju". Rezultat je nekonformizam u svoj svojoj delikatnosti; rijetkim literarnim darom autorica uspijeva predočiti, reklo bi se, suptilnu stranu pobune. K tome, u pozadini sve vrijeme kao da odzvanja mantra učitelja joge: Ne traži ništa izvan sebe... A svijet Mire Furlan - u kojem ima i prkosa i razumijevanja, i gorčine i nježnosti, i dvojbi i ironije - bez sumnje je raskošan.“ – Viktor Ivančić