Radnju ove drame, umjesto spoljašnjeg spleta događaja, pokreću unutrašnja stanja njenih aktera. Besmisao i pomirenost sa sudbinom. Fatalizam je duboko ukorijenjen u svakom. Zbog toga će mnoge zanimljive ideje, kojima obiluju učeni dijalozi, biti obojene razočaranošću i ozlojeđenošću; pa i cinizmom, naročito kod muških likova. Uz obavezan motiv nagoviještenih ljubavi koje nikako nisu romantičarski čiste, ovakva percepcija svijeta vinovnike zajedno vodi dublje i dublje u tragediju sve do eskalacije, a zatim slijedi neizbježno, nepromjenljivo i sudbinsko vraćanje na staro stanje stvari u kojem još samo hrišćanska trpeljivost može da bude izlaz u neki drugačiji nematerijalni svijet. Realizam ovog djela ogleda se u karakterima koji su osmišljeni tako da prikazuju društvenu sliku feudalne Rusije krajem devetnaestog vijeka. Međutim, ako se oslobodimo osobenosti vremena i mjesta događaja, osjetićemo suštinsku univerzalnost i prisutnost u današnjem svijetu ideja, misli i osjećanja svih likova i drame. Čest motiv je i nemoćna, eskapistička ljubav prema prirodi, nasuprot preziru prema društvu. Neko buduće društvo, govori Čehov kroz svoje likove, možda će uspjeti da dođe do sreće i sigurno će prezirati ovo naše, današnje...