Ako se arhetip negdje može pronaći u čistom obliku onda je to drevna priča – mit. Utoliko je mitologija, za Junga i Kerenjija, povlašćeno mjesto potrage za onim strukturama nas duboko određuju. Ali, upozoravaju ovi veliki pisci, mitologija nam se više ne pokazuje u svojoj očiglednosti jer savremeni je čovjek izgubio „neposrednost prema veliki stvarima duhovnog sveta“. Svoje povjerenje savremeni je čovjek potpuno poklonio nauci, dakle kao vrhunske kriterijume istakao je efikasnost i korist, dok se mit, koji svijet objašnjava na drugačiji način, potiskuje kao spor, naivan i nedjelotvoran. Ali sa zaboravom priča, sa zaboravom pričanja priča – i prevlašaću formula koje svijet ne usložnjavaju, nego ga sažimaju – skloni smo da zaboravimo i na sebe. Svojim uranjanjem u suštinu mitologije, Jung i Kerenji suočavaju, zapravo, čovjeka sa samim sobom, i pokazuju mu po nešto zapuštene puteve kojima se, s nešto strpljenja, i dalje može lagodno kretati. Kerenjijeve analize o „božanskoj deci“ spadaju među najbolje redove koji su o mitologiji ikada napisani, dok je Jungova psihologija dečjeg stereotipa, rađena iz mitološke perspektive, i dalje izvor uzbudljivih tumačenja.