Pred čitaocem je izuzetna knjiga koja, prateći životnu priču jednog izabranika, prateći tajni mistični bukvar jednog života, pokazuje vertikalu ljudskog trajanja na prostorima Balkana. Obrad, dijete sa natprosječnim razumom i duhovnim čulima, poput Manovog Feliksa Krula, probija se kroz život u surovim istorijskim okolnostima. Mistično i misterija života paralelno teku u Crnoj Gori potkraj 19. i prvoj polovini 20. vijeka. Iza privida memoarskih spisa, roman Vujice Ognjenovića „Čovjek koga su voljeli anđeli“, pokazuje raznovrsne mogućnosti literarne stvarnosti i igre u njoj. Starac koji je zabilježio kratku povijest o svom životu dobija poziciju glavnog junaka i pripovjedača, pri čemu postoji i redaktor – potomak koji rukopisu svoga pretka daje obličje umjetničke tvorevine i dopunjuje ga napomenama. „Čovjek koga su voljeli anđeli“ svojevrstan je palimpsest različitih žanrova. Pored (auto)biografskih elemenata, zatičemo i obilježja karakteristična za srednjovjekovna žitija, a pojedinačna poglavlja mogla bi se čitati i kao zasebne pripovjetke. Čitalac ove knjige, lako se vraća na svoja ključna životna pitanja, ona o Bogu, o onostranima silama, o pojmovima dobra i zla, pred kojima savremeni čovjek sve češće uzmiče. Pratimo čitav Obradov život kao gledanje očima duše. On se već u djetinjstvu izdvajao umnošću, znanjem, pameću, dobrotom, pobožnošću i bogougodnim životom. Vođen svojim anđelom čuvarom, Obrad vidi ono što drugi ne vide i čini ono što je za druge nemoguće, ukratko, biva izabranikom neba. Neobične priče o Mratinjanima, koje daju okvir ovoj životnoj priči, objedinjuje povlašćeni narator kome su se ljudi povjeravali i koji je znao i ono što mu nisu ispovijedili. Teške sudbine i još teži gresi stvaraju mozaik ljudskog usuda. Ovaj roman slika čovjekovu vezu sa onostranim, ali i predočava njegova bestijalnu prirodu kroz brojne bitke i ratove na ovom podneblju. Nenad Šaponja