Preuzevši na sebe obavezu da brine o ostarelom ocu, oboljelom od Parkinsonove bolesti, junak romana dobija priliku za još jedan, posljednji pogled u njegovu dušu. Tokom zajedničkih šetnji po Zemunskom keju i malih kućnih razgovora, otac počinje da govori o djelovima sopstvene prošlosti koji su njegovom sinu bili malo poznati. Iz žrtve Rezolucije Informbiroa, kako ga je sin oduvijek zamišljao, otac se u njegovim očima preobražava u posleratnog komunističkog dželata, što baca novo svijetlo i na dotadašnji život njihove porodice. David Albahari se u ovom romanu, možda i najintimnijem još od Mamca i Cinka, bespoštedno obračunava sa svakodnevicom jedne bolesti i s pitanjima da li se bolest i sreća mogu zaslužiti i mogu li zločini da se ponište ili da zastare.