„Možda svaka prava muzika nastaje kao dokaz idealne nevinosti koja se čuva samo savršenim usaglašavanjem sa svetim ritmom cijelog kosmosa, bez drugih pobuda i ciljeva izuzev čistog i slobodnog pokreta nalik plesu.“ Možda i bez prethodnog cilja, Dona je na jednom mjestu sabrao samu suštinu muzičkih estetika najvećih kompozitora svih vremena i žanrova od tzv. klasične muzike, preko džeza do rokenrola. Otud su ovde zajedno i Betoven i Parker i Vagner i Lenon, Pitagora, Platon, Lajbnic, Kant, Hegel, Niče, Adorno, Benjamin, ali i Mocart, Maler, Stravinski, Dejvis i Kejdž, kao i Vejl, Koltrejn, Mingus. U prilično preciznim slikama i definicijama, ali i umjetničkim apstraktnostima, Masimo Dona svojom knjigom kao da oponaša samu prirodu muzike: idealni spoj tišine i kosmosa stvoren posredstvom zvuka. Uz to, muziku je ogrnuo plaštom filozofije.