U jednom neprekidnom putovanju koje se raspliće od Indije do Brazila, od Meksika do Italije i njegovog toliko voljenog Portugala, glas Antonija Tabukija uči nas da putovanje nikada nije samo jednostavno otkrivanje nekog mjesta. Putovanje je odlazak, boravak, napuštanje. Putovanje je sposobnost da tokom boravka posmatramo svijet oko sebe i da uspijemo da povežemo osobe sa miestima. Putovanje čine osobe, imena, kuće, mesto boravka ali i knjige i priče. Kaže Antonio Tabuki: „Putnik sam koji nikada nije putovao da bi o tome pisao, što mi se uvek činilo budalasto. To je isto kao kad bi neko htio da se zaljubi kako bi napisao knjigu o ljubavi“. Tabuki nas s kraljevskom ljubaznošću prati na putu saznavanja i prepoznavanja mjesta na jednoj jedinstvenoj mapi, naravno, ali prijemčivoj zbog prepoznatljivog jezika pripovijedanja. Mapi koja se rado otvara „drugim“ formama putovanja – pregled fantastičnih gradova pisaca, čitanja Stivensona, tajanstvena rečenica ujaka pred freskama Blaženog Anđelika, planine Ese de Keiroša, Ungaretijev Egipat, podsjećanje na Amazoniju preko predivne knjige kao što je Utroba univerzuma. U oba slučaja – i u stvarnim putovanjima i u onima koje je podstakla književnost – Tabuki nas poziva da vidimo i da ostanemo, da se krećemo i da se vratimo. Svaki put sastanak je iznenađenje, jer svijet je uvek negde drugde, otkrivanje sebe samih preko drugih.