Ovo nije roman. Nije ni novela. Ovo je samo obična priča. Počinje s jednim čovjekom koji prelazi pola svijeta, a završava se s jednim jezerom, po vjetrovitom danu. Čovjekovo ime je Erve Žonkur. Ime jezera ne znam. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. Ali, da je samo to, ne bi vrijedilo truda ispripovedati je. U njoj su i želje, i patnje, koje svi vrlo dobro poznajemo, ali za koje nemamo odgovarajuće ime. U svakom slučaju, to nije ljubav. (Ovo je starinska priča. Kada ne znaš kojim imenom da nazoveš stvari, služiš se pričama. To tako funkcioniše. Odvajkada.) Svaka priča ima svoju muziku. Ova ima belu muziku. To je važno napomenuti, jer bijela muzika je čudnovata muzika, katkad te uznemiri: svira se sporo, a pleše se lagano. Kada je dobro odsvirana, to je kao da čuješ kako odjekuje tišina, a ako gledaš one koji uz nju plešu, izgledaju ti kao da su nepomični. Prokleto je teška, bijela muzika. Nema više mnogo šta da se doda. Možda ne bi bilo zgoreg istaći da je reč o priči iz devetnaestog vijeka: naprosto zato da niko ne očekuje avione, mašine za pranje veša i psihoanalitičare. Ovdje ih nema. Možda neki drugi put. – A. B.