Autorka progovara iz možda najintimnije, najličnije perspektive, iako u njemu očigledno ima ozbiljnu namjeru da izloži svoje poetičke poglede. Veza između pjevanja i putovanja, između življenja i pisanja postavljena je ne samo kao univerzalno, civilizacijsko pitanje "putujućeg" i "pišućeg" čovjeka, već i kao trauma ljudi sa balkanskih prostora, kao naličje teskobe stvarnog života i svih onih otvorenih mogućnosti postojanja o kojima autorka govori u svom uvodnom "putopisu" iz Švedske. Iskustvo zapadnog čovjeka razvijenih zemalja nije podsticajno ni za putovanje ni za pisanje – ono je svedeno na neku vrstu marketinškog imperativa, pri čemu na putovanje ne moraju poći sa sobom. A upravo puto-pisanje treba da znači putovanje sa sobom, ma gde se to "ja" našlo.